Kada vratim film u natrag, nekada sam bila valjda najisfrustriranija osoba na planeti...prištavo, debelo, povučeno biće kojeg su primjećivali samo kada se trebalo nekome smijati ili u najboljem slučaju kada su trebali nešto...Sanjala sam o normalnome životu, prosječnome izgledu, prijateljima i nekome tko će me voljeti. Sve sam na izgled mirno podnosila, nikada im nisam pokazala koliko je boljelo njihovo ponašanje....Nadala sam se da će doći dan kada ću im pokazati tko sam i koliko vrijedim....
Bila sam borac i postigla dovoljno da me danas oni koji su mi se tada smijali opet mrze, ovaj puta jer imam sve ono o čemu oni moglu samo sanjati...prilično sam uspješna i poznata u onome što radim, imam frendove kakve sam samo mogla poželjeti, super dečka, a čini mi se da mi se puno vrata u životu otvara baš zbog onog čega sam se nekada užasno, užasno sramila...svog izgleda...Još uvijek ne mogu podnijeti njihove poglede jer negdje duboko u sebi pomislim da će se svaki tren početi smijuljiti i zadirkivati debeljucu...a onda vidim divljenje u njihovim očima...ah, kako su ljudi licemjerni...Ali valjda je to bila škola kako bih cijenila sve što imam i prepoznala među glumcima prave prijatelje, ostala svoja i ne obazirala se na podmetnute noge...
Recent comments
prije 4 sata 23 min
prije 5 sata 53 min
prije 6 sata 41 min
prije 7 sata 30 min
prije 7 sata 30 min
prije 7 sata 31 min
prije 10 sata 18 min
prije 10 sata 19 min
prije 1 dan 8 sata
prije 1 dan 8 sata